3 IDEJE KAKO VOLJETI SEBE

Moraš voljeti sebe - najiritantnija zapovjed duhovnog rasta

(i mnogih marketinških tehnika)

Naravno kako to nije zapovjed, ali ja sam je tako doživljavala na početku. Voljeti sebe - ma što to uopće znači? Osjećala sam se bombardirano tom idejom koju nikako nisam mogla u potpunosti shvatiti.

Trebam li voljeti svoju frizuru, nos, duge prste, visinu, moju energičnost, organiziranost, brigu o tuđim emocijama, osobni izbor da budem vegetarijanac...?

Svaki tekst koji sam svojedobno čitala naglašavao je tu činjenicu, ali niti jedan mi nije dao konkretni odgovor što to točno znači. Dok život sam nije posložio puzzle te zagonetke u odgovore.


DANAS SAM DOBRA, SUTRA MOŽDA NISAM


Za mene, voljeti sebe je dopuštanje da u svakom trenutku budem ono što jesam. Danas ću gledati kroz prozor i uživati u kiši, a sutra ću možda gunđati na sva zvona što mi je pokvarila planove. Danas ću sa zadovoljstvom oprati suđe, a sutra ću ih možda ostaviti neka se natapaju dok novi život ne nikne u njima. Sada ću ti uputiti lijepu riječ i pohvaliti tvoju novu frizuru, a sutra te možda neću htjeti ni nazvati i pričati s tobom o novim trendovima. Danas ću posao završiti u rekordnom vremenu, a sutra ću sanjariti o godišnjem odmoru. Reći ću kako želim za vikend na izlet, a za sat vremena možda više neću htjeti. Sada se osjećam nervozno, a za pola sata možda ću opet biti dobre volje...

Stajati čvrsto i mirno u svom integritetu jer stvarnost je sada takva. Tako se osjećam.

I dok ne shvatim kako to da mi kiša ili šefova kritika može pokvariti raspoloženje – to je moja stvarnost. Zašto da se borim s njom kada će mi to donjeti samo patnju? Druga opcija je izvršavati nasilje nad sobom igrajući uloge koje drugi očekuju od nas ili koje smo si sami nametnuli. Ja sam uvijek vrijedna, brižna, dostupna, nasmijana, organizirana, željna avanture, osjećajna, dobra... Koliko ja vidim, danas možda jesam, ali sutra možda nisam. I volim se dovoljno da to ispoštujem.


SLAVITI ONO ČEGA SE SRAMIMO


Oh da, što sve guramo pod tepih kako bismo to sakrili od drugih. A sakrili i od samih sebe u podsvijest?

Kada sam čula ideju kako treba dopustiti egu neka manično proslavi sve ono čega se srami – bome sam proslavila!

Napravila sam veliki bal od svojih takozvanih mana. Ne bal, maskenbal! S užitkom sam mu dopustila neka nabraja i secira sve što bi spadalo u ladicu „skriveni folder“.


Dogodilo se nešto zanimljivo. Kada je egu sve to postalo vidljivo (zamišljam Sauronovo oko iz filma Gospodar prstenova) tada sam mogla nešto s time čega sam se sramila i napraviti, a ne nastaviti preskakati grbu ispod tepiha koja je stalno rasla. Sada ponosno mogu sama sebi reći – ovo sam ja i ovo je moj život koji sam izmanifestirala – nisam li faca?! A sada idem vidjeti što mi više ne služi i želim promijeniti. Toliko se volim da volim i svoje mane. Zapravo, logično, ne?


VOLJETI SE KAO DA MI ŽIVOT O TOME OVISI


Uvijek sam se pitala tko je smislio kako je voljeti sebe sebično. Iako imam neke ideje gdje bi se početak tog globalno-zaraznog koncepta mogao naći, zapravo me ni ne zanima. Ono što je mene zanimalo je kako da ja to ispravim u sebi jer bez sumnje znam kako voljeti sebe nije sebično.

Naprotiv, ne voljeti sebe je sebično!

Jedino ono što je u meni mogu podijeliti s drugima. Ako iscijedim mandarinu, ne mogu očekivati jabukin sok. Treba staviti sebe i brigu o svom fizičkom, emotivnom i duhovnom tijelu na prvo mjesto.

Recimo na primjer kako imamo uvjerenje da je potrebno svoju djecu (ili posao, partnera...) stavljati na prvo mjesto, a sebe zapostavljati bez obzira što nam cijelo tijelo vrišti kako je pod stresom i bez baterije. Što će susjeda reći tipa misao. Koliko je na kraju sebično ako se zbog neke buduće bolesti ne budete mogli brinuti o djeci (partneru, poslu...)?


Nema više znanstvenika koji ne povezuju stres i bolesti, ali jedan od meni omiljenih je definitivno dr. Joe Dispenza. Njegovo povezivanje znanosti i duhovnih učenja je, po mom mišljenju, neprocjenjivo. A pogotovo objašnjavanje povezanosti između stresnih misli i emocija te bolesti.

Volim li onda druge dovoljno da sebe stavim na prvo mjesto? Bolje jer čini se kako mi život o tome ovisi.