NAPUSTITE POTREBU ZA ODOBRAVANJEM

Jedno od temeljnih iracionalnih uvjerenja je kako trebamo odobravanje od drugih, a vodi nas u samoosuđivanje.


Ta potreba je jedna od najštetnijih i tjera osobu da vodi potpuno neautentičan život i bez integriteta. Umjesto da donosimo odluke temeljene na tome tko zaista jesmo, živimo život za druge – konstantno se prilagođavajući idejama kako mi mislimo što drugi misle da bi TREBALO BITI. Koja zavrzlama.


To uvjerenje je toliko uobičajeno kako ni ne primjećujemo da ga imamo. Neki ljudi su toliko dugo u „poslu“ ugađanja drugima kako više ni ne znaju tko su.


Za mnoge traženje odobravanja krene s roditeljima. Možda su roditelji bili kritični i skloni kontroli. Također recimi da su djetetu slali miješane poruke, npr. kažu mu neka sam izabere što će obući, a zatim ga kritiziraju kako se odjeća ne poklapa i pošalju u sobu neka se presvuće.


Konstantno tjeranje na preispitivanje vlastitih preferenca ili kritiziranje vodi dijete u situaciju da, ako ga prodavač u trgovini upita želi li lizalicu, ono pogleda u roditelje ne zato da bi dobilo dopuštenje, već zato da shvati želi li uopće lizalicu. Gube sposobnost vlastitog mišljenja. Ovo ponašanje, nažalost, prati mnoge i u odraslo doba života.


UOBIČAJENA PONAŠANJA ZA DOBIVANJE ODOBRAVANJA:

· Mijenjanje mišljenja na prvi znak neodobravanja

· Osjećaj tjeskobe kada se netko ne slaže s nama

· Nemogućnost da kažemo „ne“ i zatim radeći stvari za druge zamjerajući im

· Biti podložni prodavačima i kupovati stvari koje ne želimo

· Stalno se ispričavati

· Glumeći znanje kako bi se nekoga impresioniralo

Ako se možete povezati s nekim od ovih ponašanja, znajte kako niste jedini! Zapravo, to je jedna od najuobičajenijih „nevolja“ za ljude. Svi želimo odobravanje i pripadanje. Problem nastaje kada ne samo da želimo da se sviđamo ljudima, već kada to zahtjevamo. Kada trebamo to! Kada jednostavno želimo odobravanje, sretni smo kada se ljudima sviđamo. Ali kada ga TREBAMO, osjećamo se kao da ćemo umrijeti ako ga ne dobijemo.

Ovo ne samo da je problem jer je neizbježno da se nećemo sviđati svim ljudima, već je ujedno i problem jer nas udaljava od istinskog i autentičnog Sebe.


Uvjerenje kako trebamo tuđe odobravanje je kao da kažemo „tvoje mišljenje o meni je puno važnije nego moje vlastito“. Žrtvujemo sebe za mišljenje drugih.

Zastanite na trenutak i sjetite se kada se zadnji put nekome niste svidjeli, kada se nisu složili s vama ili vas odobravali. Sada se zapitajte, koliko bi vaš život zaista bio sada drugačiji da jesu? U većini slučajeva ne bi bilo ama baš nikakve razlike.

Područje u kojem velika većina, pogotovo žena, traže odobravanje je vezano za izgled. Trošimo ogromne količine novca i vremena kupujući dobru, markiranu odjeću, sređujući kosu, bojajući, stavljajući ekstenzije, ugrađujući umjetne nokte, koristeći obilni make-up... ne spominjući plastične operacije.

Kada se ljude upita zašto to rade, dobiva se odgovor kako im to sve pomaže da se osjećaju dobro, više samopuzdani. Ali što to zapravo znači? Kako će nas cipele od 2 000kn učiniti boljim osobama? Zašto bi nas to učinili više samopuzdanima? Pogodili ste – to je zbog toga u što vi vjerujete da će DRUGI MISLITI O VAMA zbog tih stvari.

Stoga, pitanje je, kako će tuđe odobravanje, neodobravanje ili zavist utjecati na nas? Da li mišljenje nekog usputnog stranca kako izgledamo sexy ili bogato zaista znači nešto? Što bi se dogodilo ako oni misle da ne izgledamo dobro? Kako bi to bilo važno?


Zapravo, u većini slučajeva niti ne znamo što oni misle jer to ni ne izgovore! A ako i izgovore, mi smo tada iznervirani ili uvrijeđeni. Kako sve to uopće ima smisla?!


Koliko energije trošimo želeći da smo mršaviji ili višlji, mišićaviji, s boljom kožom, kosom, s novom torbicom ili jaknom...? Znači li to sve išta? A ako ne, postoji li nešto vrijednije naše energije??


No, nemojte me shvatiti krivo. Mislim da je dobro tražiti odobravanje drugih za svoje ponašanje, u smislu trudimo se biti dragi i obzirni prema ljudima te da ljudi to prepoznaju. Ne želimo osuditi odobravanje drugih i iskoristiti kao izgovor da budemo kreteni u stilu „ne zanima me što ti misliš o meni“. Ali istovremeno ne želimo biti otirač za druge i prikloniti se tuđim mišljenjima i prohtjevima samo kako bi oni mislili da smo dragi.

Budi dobra osoba, ali poštuj sebe prvo.


Kada si kažemo kako nešto ne bi ili bi TREBALI raditi, to nam je obično rečeno od strane nekoga drugoga. Najčešće kada čujete u sebi to TREBALO BI, to znači kako razmišljate tuđe misli i vjerujete u tuđa uvjerenja.


Kada čujete taj glas u glavi koji vam govori kako bi se to trebalo ili ne bi trebalo, zapitajte se sljedeće:

· Zašto bih trebao (ili ne bih trebao) učiniti to?

· Tko mi je rekao kako bih trebao?

· Vjerujem li ja zaista kako bi se to trebalo?


U nekim slučajevima će zaista biti istinska 100% želja s kojom se slažete kako biste to trebali učiniti. Učinite ju obaveznom i poklonite si ju!

U većini slučajeva primjetit ćete kako ne vjerujete istinski da biste to TREBALI učiniti i kako se praktički tjerate na to jer vam nečiji glas u glavi govori kako trebate. Čak i kada nije specifična osoba, općenito tražimo odobravanje drugih radeći ono što mislimo da bismo trebali raditi.

To je loša navika, stoga budite na oprezu kada čujete riječ TREBALO BI i preispitajte svako uvjerenje vezano uz to. Zatim donesite odluke bazirane na onome što VI zaista vjerujete. Kada to učinite živjet ćete u integritetu s autentičnim Ja.